Mrvo,
Snijeg pada u tvom omiljenom gradu.
Koračam ulicom koja posebno diše nježnim plućima
U kojoj je tvoje odsustvo čujno i vidljivo
Svaki korak je uspomena koju namenski budim jer mi nije stalo do tuge i slatkog od bola
Pitam se đe si sada i osjećaš li koliko ćeš uvijek biti voljena
Najradije bih te pozvao i pustio da osluškuješ snijeg
Snijeg u maju će ti reći sve ono što sam ti u jednom od života rekao i ono što sam prećutao iako znam da slutiš
Iako znam da ti je lakše da o tome ne misliš
U ovom gradu u kom sam rođen
U kom nikad nijesi živjela
U koji dolaziš onda kada te očekujem i onda kada ti se ne nadam
Koji je tvoj po zvezdanoj pripadnosti koju niko ne može da ti oduzme
Ovdje je svaka ulica tvoja
Neka više, neka manje
Kako je koja uspjela da se snađe i da te za malo prisvoji
Umijem da izmislim
Da stvorim male tragove i poželim nagovještaje malih, poznatih koraka
Pa ipak
Još uvijek me ne vode do tebe
Od drugih žena sam se umorio
I znam
Reći ćeš mi
„Ne budali, u najboljim si godinama“
Znam da ti nedostajem
I ja i ovaj grad svaki put kada nisi tu
Mudra si ti
Ništa od nas ne očekuješ
Ne znam
Možda zato sve i dobijaš.
