Prvi februar na moru

Picture of Jovana Tošković

Jovana Tošković

Prvi februar na moru
Prevazišao je sva očekivanja
Nije da ih nije bilo
Tamno more koje miriše na sve što ne govorim naglas ali što osećam
Sive planine koje govore da me vole
Ili čujem sebe kako njima to govorim?
Čini se da je jedina stvarnost ljubav
Oduvek podjednaka
Nisam rođena na moru
Niti sam oduvek osećala posebnu povezanost
Dok nisam došla ovde
Prisvojilo me je od starta kao da je jedino za šta znam
Pruža širinu, snagu, mir
Nekada sam morala da se nateram da izađem iz kuće
Sada moram sebe kao dete da zamolim da ostanem unutra dok bura ne prođe
Prvi februar na moru
Bolji je od svakog prethodnog koji pamtim i to me raduje
Berem pomorandže i izlazim iz kuće u pidžami
Govorim prolaznicima dobar dan
Neko misli da sam lujka a nekome ulepšam dan
Znaš, more,
Mislila sam da ćeš biti privremeno rešenje dok se ne oporavim
Ali ti
Dalo si mi način života koji sam oduvek htela
Dragi ljudi se brinu jer sam sama i daleko sam
Još uvek ne veruju kada kažem da im nikad nisam bila bliže
Jer nikad nisam bila bolje
Izađem na terasu samo da te vidim
Kao što se čeka voljeni muškarac koji se vraća sa dugog puta
Nemam naviku da ovo govorim
Ali, more,
Postalo si moja ljubav
Koju volim i sa kojom plešem i kada grmi i kada seva
Nevažno je koje je vreme
Da li si u miru ili je bura
Kako je samo svejedno
Jer taj miris svega što mi je vraćeno kroz dolazak
To što je ovde svaki bol sladak
To što me tuge više ne plaše
Jer baš kao i ti
Svi imamo svoje talase i faze
Očekivane i manje očekivane
Prvi februar na moru
I sve što želim jeste da nastavim da te gledam i da ti se sa poštovanjem divim
Samo nastavi da mi svakog dana oduzimaš dah
Znam da je to nagrađena hrabrost i put u nepoznato
Našla sam mesto u kome sve govori da ostanem
Neću zaboraviti to da sam se za ovo jednom molila
Neću zaboraviti šta je sve bilo potrebno da se desi da bih danas bila ovde
Neću zaboraviti čemu sam sve rekla ne
Lepo mi stoje tvoje boje
Svetle ili tamne
Ne biram
Imaš svoju čar i kada si mirno i kada divljaš
Oluja najbolje počisti nered, zar ne?
Lepo nosiš sve ono što mi je nekad dato pa uzeto
Lepo učiš da nikad ništa što je bilo namenjeno nije ni otišlo i da uvek strpljivo čeka
To što nešto ima rok trajanja ne znači da nije bilo ukusno dok mu je bilo vreme
Otkad živim ovde
Nisam sigurna koji je dan niti koji je mesec
Sve manje znam i koliko imam godina
Jer ti si oduvek tu, a tako si puno života
Nisu godine ono što se računa već život koji se u njima stvara
Nekada sam molila za još jedan dan
Verovala u priču koju planine oduvek šapuću
Da strpljivo čekaju i da ću se vratiti
Nikad nisam umela tu povezanost da objasnim
Ali ne moramo sve rečima da objasnimo
Posebno ne ono što srcem i stomakom živimo
Nemam naviku da to govorim
Ali zaista si postalo moja ljubav
Svašta sam nešto očekivala
To nisam
Jer poznanstva lako sklapam
Ali prijateljstva i ljubavi
Tu sam zahtevna kao car
Međutim, ti,
Probilo si sve barikade i skinulo okove
Nisam nikada živela ovakvu slobodu, lakoću i sigurnost
Ti me uvek vraćaš meni
I znam da sam zaslužna što sam sada ovde
Ali svu magiju i čuda koja su tome doprinela ipak biram da ostavim tebi
I to pitanje: Može li biti bolje od ovoga?
Čujem kako mi kroz vetar i talase odgovaraš:
Nego šta, mala. Tek je počelo.

Related Articles